20. studeni, 2010

S ljekovitim biljem racionalno

Autorica teksta:
Rozana Tumpić, mr. pharm.

Nijedna farmakološki djelatna tvar nije samo ljekovita, već istodobno ima i određenu štetnost


Fitoterapija je prvi oblik medicine koji je čovjek poznavao, stoljećima jedini oblik liječenja i ublažavanja boli. Pretpostavlja se da je još prije Homo sapiensa čovjekov predak poznavao ljekovitu vrijednost nekih biljaka. Na primjer, u iskopinama ima tragova peludi biljaka koje nemaju prehrambenu vrijednost (bijeli sljez). Promatrajući ponašanje životinja, a i vlastitim iskustvom, čovjek je dolazio do određenih saznanja koja je prenosio na svoje potomke. Nositelji tih saznanja bili su vračari, budući se bolest kao misteriozna pojava povezivala s nečim nadnaravnim. U tome leže korijeni narodne medicine.
U razvijenijim starim kulturama već imamo konkretnije pomake. Kod starih Egipćana nalazimo prvi popis ljekovitog bilja. Koristeći velebilje (Atropa belladonna) kao spazmolitik, stari Asirci su uočili da je količina uporabljene tvari proporcionalna njezinom djelovanju, ali i da se uporabom iste količine biljke ne postiže isti učinak u svih ljudi. Uočili su i razlike u intenzitetu djelovanja ovisno o podrijetlu biljke pa su počeli uzgajati određene biljne vrste.


Stari Grci su bili prvi koji su medicinu odvajali od religije. Hipokrat (grč. liječnik, 3.-4. st. pr. Kr.) tvrdio je kako je bolest prirodna pojava te da je treba suzbijati točno određenim metodama. Primijetivši da u narodu postoji više naziva za istu ljekovitu biljku, Discoroid (grč. liječnik, 1. st.) je dao prvi opis određenih biljnih vrsta koje su se tada koristile. Njegovo djelo “O ljekovitim tvarima” je sve do 18. st. bilo važan izvor znanja za liječnike i farmaceute. Galen (grč. liječnik, 2. st.) isticao je važnost pravilne pripreme biljaka za postizanje terapijskog djelovanja.
S druge strane Arapska civilizacija postavlja temelje suvremenoj kemiji. Naime, poznato je da su Arapi koristili destilaciju za odvajanje djelatne tvari iz matične biljke.
Paracelsus (švic. liječnik, 15.-16. st.) tvrdio je da za svaku bolest postoji specifičan lijek i time se suprotstavlja tadašnjim nastojanjima u traganju za univerzalnim lijekom za sve bolesti, “eliksirom života”.   

Ističe da ne liječi biljka sama po sebi, nego ono nešto sadržano u biljci. Pri izboru biljke koristio je simbole koji su ga ponekad dovodili u zabludu. Na primjer plod oraha koristio je za liječenje glavobolje budući da ga je orahova kora (usplođe) podsjećala na vlasište, ljuštura (sjemena lupina) na lubanju, a orahova jezgra (sjemenka sa dvije supke) na moždane polutke. Galilei (16. st.), začetnik eksperimentalnih metoda, postavlja temelje modernoj znanosti.
Razvojem metoda ekstrakcije i sintetskih lijekova fitoterapija pomalo zaostaje i postaje dio alternativne medicine. Zbog nedostatka odgovarajućih zakona kojima bi se reguliralo to područje,  fitoterapijom se danas bave i ljudi bez specifičnog kliničkog i farmakološkog znanja, čime se povećava mogućnost pojave toksičnih reakcija i umanjuje značaj načina liječenja koji zaslužuje više pozornosti i u svakom slučaju znanstveni pristup.

Proučavanje biljnih droga i njihovog djelovanja omogućilo je dobivanje lijekova kemijskom sintezom. Najprije su u laboratoriju iz biljaka sintetizirane djelatne tvari, koje su kasnije modificirane u svrhu dobivanja još aktivnijih tvari. Fitoterapija prestaje upravo u trenutku kada metodama farmaceutske tehnologije dobivamo čistu tvar. Dobivena čista tvar, za koju je utvrđena farmakološka djelotvornost, postaje sastavni dio liječenja u tradicionalnoj medicini.
Salicilna kiselina, praotac Aspirina®, a time i svih protuupalnih nesteroidnih lijekova (najviše korištenih lijekova protiv bolova), potječe od kore vrbe od koje se mljevenjem dobivao prašak koji se koristio kao analgetik* i antipiretik**. Gotovo istodobno s ovim otkrićem, uočena je i njena gastrolezivnost***. Zahvaljujući upornom radu kemičara, salicilna kiselina postaje acetilsalicilna kiselina, čime se smanjuje njezina gastrolezivnost.
Kod nekih je biljaka bilo uočeno djelovanje u liječenju određenih bolesti, ali nije bilo moguće izolirati konkretnu djelatnu tvar. Zaključilo se da cijeli niz u biljci prisutnih tvari pridonosi postizanju željenog učinka. U nekim slučajevima dokazan je skup tvari sa sinergističkim**** djelovanjem koje moraju biti prisutne u određenom kvantitativnom odnosu. U tom slučaju iz ljekovite biljke treba izvući sve te tvari istodobno, zadržavajući njihov međusobni odnos. Tako dobivamo standardizirani ekstrakt (npr. Ginko biloba ekstrakt).


Uz djelatnu tvar, biljni ekstrakt sadrži i “druge komponente” prisutne u biljci, kemijski vrlo raznolike, koje zajedno s djelatnim tvarima čine fitokompleks. Važnost “ostalih komponenata” je u tome što moduliraju djelovanje djelatnih tvari i pospješuju njihovu apsorpciju. Kao rezultat korištenja fitokompleksa u odnosu na pojedinačnu djelatnu tvar, uočeno je smanjenje toksičnosti, neželjenog djelovanja te cjelovitiji i uravnoteženiji učinak na cijeli organizam. Farmakološka djelotvornost biljne droge je rezultat kombinacije svih prisutnih tvari u proporcionalnoj ravnoteži u fitokompleksu. U biljnoj drogi nalazimo složenu i savršenu kombinaciju koju je stvorila priroda.
U nastojanju da svoje tegobe liječe prirodnim sredstvima, ljudi često posežu za biljnim čajevima, a nerijetko i sami beru “ljekovito bilje”.

U tom slučaju nemoguće je znati koliko djelatne tvari prelazi u šalicu čaja i prelazi li uopće. Općenito, količina djelatne tvari prisutne u biljnoj drogi ovisi o:

  • uvjetima rasta biljke (tlo, temperatura, vlažnost, godišnje doba),
  • stupnju zrelosti biljke u trenutku berbe,
  • procesu sušenja te
  • načinu i vremenu konzerviranja.

Pri kontroliranoj preradi (dobivanju standardiziranog ekstrakta) te se varijable kontroliraju u procesu proizvodnje standardiziranjem koncentracije djelatnih tvari.

BONAVENTURA