30. studeni, 2010

Kako živjeti s osobom kojoj sve smeta?

Monkov sindrom

U stanju je riješiti najsloženiji zločin, ali  život mu je pakao jer ga toliko toga smeta: ne rukuje se s ljudima iz straha od bacila, poravnava slike na zidu, geometrijski slaže tanjure i uočava svaki detalj koji odudara od ideala.

Vjerojatno ste prepoznali detektiva Adriana Monka, najpopularnijeg televizijskog lika koji boluje od obuzeto-prisilnog poremećaja. U stvarnom životu, žrtava ovog poremećaja ima mnogo više nego na televiziji.

Nogometaš David Beckham priznao je da ga obuzeto-prisilni poremećaj cijelog života tjera da slaže predmete u savršen red.

Glumac Alec Baldwin smatra da boluje od težeg oblika ovog poremećaja. – “Kad se vratim kući odmah uočim da je netko pomaknuo neku knjigu. I kad mi se žuri na avion moram oprati i obrisati sve čaše.”

Cameron Diaz otvara vrata isključivo laktom da ne dira bravu dlanom i mnogo puta dnevno pere ruke.

Billy Bob Thornton prisiljen je ponavljati postupke, primjerice triput vaditi i stavljati poštu natrag u sandučić.

Od obuzeto-prisilnog poremećaja (OPP-a) u svakom trenutku boluje oko 2% odraslih, a 4,6% će oboljeti bar jednom u životu. Od blažeg oblika pati mnogo više ljudi.  Stoga se mnogi poistovjećuju s likom simpatičnog Monka.

Zatočenici bolnih emocija

Sam naziv ovog poremećaja govori o čemu se radi: oboljeli je obuzet negativnim emocijama te izvodi prisilne radnje ne bi li si olakšao muke.

“Svi koji imaju OPP trpe neku vrstu duševne boli. To može biti tjeskoba, briga, strah, napetost ili nešto slično”, kaže talijanski psihijatar GIanluca Massaro.

“Najčešći su strahovi od bolesti, provale, gubitka, nesreće ili podsmijeha. Posebnost ove bolesti je u tome što oboljeli nalaze olakšanje u postupcima koji se drugima mogu činiti čudnima ili besmislenima. Netko dezinficira ruke nakon rukovanja, neki se više puta dnevno tuširaju, neki provjeravaju  je li zaključano,nekoliko puta dnevno nazivaju bližnje da čuje jesu li dobro itd.”

Prisilne radnje kojima opsesivac pribjegava služe stjecanju veće kontrole nad situacijom ili skretanju pažnje s negativnih emocija. Postupci kojima se opsesivci “liječe” okolini mogu biti smiješni i iritantni, ali glavni je problem taj što zahtijevaju toliko vremena i energije da oboljelog ometaju u normalnom funkcioniranju.

Obuzeto-prisilni poremećaj nije hir, već bolest moždanih centara koji reguliraju raspoloženje i otpornost na stres. Tko ima sniženu otpornost na stres ranjiviji je na stresne podražaje pa ga smetaju i sitnice iz okoline kao što su neuredan raspored predmeta, malo prašine na polici ili nakrivljena kravata.


Takvi ljudi imaju superosjetljiv radar kojim opažaju i sitne naznake opasnosti, a ponekad vide prijetnju i gdje ona ne postoji. OPP ima genetsku podlogu, ali može nastati i od pretrpljene traume.

Kako izići iz zamke opsesija?

Prije no što potraže stručnu pomoć, pacijenti se snalaze kako znaju. Pokušavaju raskinuti s prisilnim radnjama, ali ako ne izvedu svoj “ritual” napetost im raste do nepodnošljivosti. To je i razlog zašto opsesivci snagom volje ne prekinu prisilne radnje. Time ne bi uklonili bit problema, a to je duševna bol koja ih i tjera na te radnje.

“OPP je sličan ovisnosti o nikotinu, alkoholu ili kockanju. Svaki si pušač može uskratiti cigaretu, ali ga onda čeka apstinencijska kriza. Isto se događa i kad netko ne izvede prisilnu radnju koja mu pruža smirenje”, kaže dr. Massaro.

Međutim, dugoročno olakšanje mogu pružiti lijekovi, psihoterapija ili kombinacija ova dva pristupa.

* Antidepresivi. Lijekovi koji povećavaju koncentraciju serotonina ili noradrenalina između živčanih stanica općenito popravljaju raspoloženje. Osnažuju živčani sustav, podižu otpornost na stres i pomažu osobi da bude manje osjetljiva i opsjednuta brigama. Manjak serotonina čest je uzrok OPP-a i depresije.

* Lijekovi za smirenje iz klase benzodiazepina. Oni mogu pomoći kratkoročno u vrijeme težih kriza, ali se, za razliku od antidepresiva, ne smiju uzimati kontinuirano.

* Suportivna psihoterapija (od engl. support – podrška) služi pacijentu da otvoreno govori o svojim tegobama te da od terapeuta dobije podršku, ohrabrenje i utjehu. Ovo je osobito važno dok lijekovi ne počnu djelovati.

* Kognitivno-bihevioralna (spoznajno-ponašajna) psihoterapija pomaže oboljelom da pravovremeno uočava opsesivne misli te ga uči tehnikama odgađanja i napokon prekidanja izvođenja prisilnih radnji. (O. P.)

Najčešće opsesivne misli ili osjećaji:

- Briga za zdravlje i čistoću
- Briga o zaštiti i sigurnosti
- Zaokupljenost simetrijom i redom
- Strah od nesreće ili štete
- Strah od siromaštva i neimaštine
- Strah od podsmijeha ili odbijanja
- Strah od kašnjenja ili dezorijentacije

Tipične prisilne radnje ili rituali:

- Pranje, čišćenje, brisanje
- Izbjegavanje rukovanja ili diranja tuđih stvari
- Provjeravanje jesu li zaključana vrata, ugašen plin itd.
- Provjeravanje jesu li novac i vrijednosti na broju
- Preslagivanje ili namještanje stvari
- Brojanje predmeta
- Pamćenje brojeva ili imena
- Skupljanje stvari
- Izgovaranje molitvi ili mantri

BONAVENTURA